Bolesti šećerne repe – uzrok sve manjeg uzgoja kraljice ratarskih kultura
Šećerna repa je kultura čiji je uzgoj u Hrvatskoj u velikom padu. Godine 2013. bila je zasijana na nešto više od 20.000 ha, s proizvodnjom oko milijun tona korijena. Deset godina kasnije, u 2023. površina zasijana šećernom repom procjenjuje se na svega 8.000 ha.
Ovaj drastičan pad proizvodnje šećerne repe rezultat je niza međusobno povezanih razloga, uključujući velike promjene na tržištu šećera, povećane troškove i smanjenu isplativost proizvodnje. Manja količina proizvedenih korijena dovela je do gašenja domaćih šećerana, koje su ostale bez dovoljno sirovina za ekonomičan rad.
Unatoč trenutnom lošem stanju, Hrvatska ima dugu tradiciju, značajno iskustvo i znanje u proizvodnji šećerne repe. Osim nekoliko vrsnih tehnologa-agrinoma, postoji i veći broj iskusnih proizvođača koji redovito postižu vrlo visoke prinose i zavidnu kvalitetu. Međutim, iz perspektive zaštite, šećerna repa je vjerojatno najzahtjevnija ratarska kultura. Bolesti šećerne repe, uz korove i štetnike, predstavljaju ozbiljan problem i mogu izazvati velike gubitke u proizvodnji.
Mjere zaštite nisu jednostavne, a danas sve veći problem proizvođačima predstavlja povlačenje nekih insekticida, herbicida i fungicida s tržišta, što ograničava mogućnosti suzbijanja štetnika, korova i, naravno, bolesti šećerne repe. Ove promjene dodatno otežavaju situaciju i pridonose smanjenju uzgoja ove važene kulture.
Što je cerkospora?
Među bolestima šećerne repe, najpoznatija i najvažnija je pjegavost lista, poznata kao „cerkospora“. Uzročnik ove bolesti je gljiva Cercospora beticola. Štete koje cerkospora uzrokuje mogu biti vrlo visoke, jer napada lišće i vrlo je agresivna. U uvjetima pogodnim za razvoj bolesti, listovi se suše. Biljke čije je lišće uništeno počinju tjerati nove listove (tzv. retrovegetacija), što ih dodatno iscrpljuje i rezultira manjim prinosom i kvalitetom.
Osim toga, gljiva luči toksične tvari koje negativno utječu na kvalitetu korijena. Smanjenje prinosa šećera (digestija) u uvjetima jačih zaraza cerkosporom obično se kreće između 1 % i 2 %, dok je prinos korijena smanjen između 10 % i 20 %. Dodatno, bolest stvara probleme u proizvodnji—korijen jače zaraženih biljaka teže se čuva, podložniji je razvoju truleži nakon vađenja, a u njemu se povećava količina nepoželjnih tvari koje otežavaju izdvajanje šećera.
Simptomi pjegavosti lista
Simptomi pjegavosti lista javljaju se u obliku sivih pjega promjera nekoliko milimetara, koje se najprije pojavljuju na starijem lišću. Pjege mogu biti i veće te su obično okružene crvenim, crvenkasto-smeđim ili smeđim rubom, ovisno o starosti pjega i kultivaru šećerne repe. Središte pjega je sivkasto-smeđe i često se mogu uočiti sitne crne točkice. Pjege na listovima se spajaju, što dovodi do sušenja lišća.
Povoljni uvjeti za razvoj cerkospore nastaju kada šećerna repa zatvori redove, povećavajući vlažnost unutar usjeva. Ova faza obično odgovara razdoblju u godini kada su uvjeti povoljni za razvoj gljive. Prve pjege obično se mogu primijetiti od kraja lipnja do polovice srpnja, ovisno o godini. U početku je razvoj bolesti relativno spor, no nakon nekoliko tjedana počinje ubrzavati. U sezonama s kišovitim srpnjem, kolovozom ili rujnom, razvoj pjegavosti lista može biti brz. Broj pjega može se brzo povećati, a lišće počinje sušiti. Ovakav rapidan razvoj bolesti može iznenaditi manje iskusne proizvođače, koji tijekom kolovoza ne obiđu svoja polja nekoliko tjedana.
Bolesti manje važnosti
U usporedbi s cerkospora, druge bolesti šećerne repe u Hrvatskoj imaju manju važnost. U nekim dijelovima zapadne Slavonije, češće se javlja pepelnica (Erysiphe betae), prepoznatljiva po sivkasto-bijelim prevlakama na listovima. Također, u svibnju se može javiti i siva pjegavost ili „ramularija“ (Ramularia beticola).
Pjege ramularije obično su veće od onih koje uzrokuje cerkospora, s bojama koje variraju od sivo-bijele do sive i sivo-smeđe, često s izraženijim uglatim rubovima. Siva pjegavost pojavljuje se prije pjegavosti lista jer su joj potrebne niže temperature za razvoj. Iako može zabrinuti proizvođače, ramularija obično „stane“ s dolaskom ljetnih vrućina. Ova bolest nije agresivna kao cerkospora, sporije se razvija i ima manji utjecaj na prinos i kvalitetu korijena.
Osim bolesti koje napadaju listove, važne su i bolesti koje napadaju korijen, a uzročnici tih bolesti žive u tlu. Najvažnija među njima je smeđa trulež ili „rizoktonija“, uzrokovana gljivom Rhizoctonia solani. Pojava rizoktonije u Hrvatskoj varira ovisno o parceli, sezoni, kultivaru i provedenim agrotehničkim mjerama. Na mnogim lokalitetima ta bolest nije prisutna, dok na onima gdje se javlja gubici mogu biti od zanemarivih do vrlo visokih. U nekim slučajevima, gotovo je potpuno propao veći dio usjeva šećerne repe na parcelama zahvaćenim rizoktonijom.
Simptomi smeđe truleži postaju uočljivi tijekom vrućih i suhih ljetnih dana. Listovi zaraženih biljaka venu, uvijaju se i često požute. S vremenom se listovi potpuno osuše, potamne i ostaju ležati na tlu. Peteljke listova blizu krune postaju smeđe ili gotovo crne, dok se na zaraženom korijenu javlja suha smeđa trulež koja može zahvatiti različite dijelove korijena. Trulo tkivo u unutrašnjosti korijena lako se uočava na poprečnom presjeku. Zaražene biljke mogu neko vrijeme preživjeti i pokušavati izbaciti novo lišće, no do kraja sezone uglavnom potpuno propadaju. Bolest se javlja u oazama koje se postupno šire.
Suha trulež sve češća
U posljednjih nekoliko godina na šećernoj repi sve se češće javlja suha trulež, uzrokovana gljivom Macrophomina phaseolina. Ova bolest je posebno štetna na suncokretu, a jače zaraze primjećuju se i na soji. Za razliku od većine drugih gljivičnih bolesti, suha trulež pogoduje sušnim uvjetima i visokim temperaturama. Gljiva uzročnik živi u tlu, održavajući se u obliku trajnih struktura koje izgledaju kao sitni crni okruglasti kamenčići. Do zaraze biljaka dolazi isključivo kroz korijen, koji gljiva postupno prorasta iznutra.
Simptomi suhe truleži obično se javljaju tijekom ljeta, posebno za vrijeme vrućina i suše. Primjećuje se venuće listova, koji ubrzo suše i propadaju. Na kruni i dijelovima korijena pojavljuju se tamne nekroze, dok je na poprečnom presjeku zaraženih biljaka tkivo žuto do žuto-smeđe. Ako su biljke napadnute rano, čitav korijen može se smežurati i trunuti.
U Hrvatskoj se u pojedinim sezonama i na nekim parcelama može javiti i trulež korijena uzrokovana gljivom Aphanomyces cochlioides. Za razliku od suhe truleži, ova bolest traži visoku vlažnost i umjerene temperature za razvoj. Zaraženi listovi venu, žute i postupno se suše, dok zaraženi korijen potamni i često se sužava na vrhu.
Bakterijske bolesti nemaju značajnu ulogu u uzgoju šećerne repe. Međutim, u sezonama s kišnim i toplim jesenima, posebno kod kasnijih rokova vađenja, može se javiti meka trulež uzrokovana bakterijom Erwinia carotovora, pri čemu zaraženi dijelovi korijena postaju vlažni i mekani, s neugodnim mirisom.
Također, na nekim parcelama na istoku Hrvatske tijekom posljednjih nekoliko godina potvrđena je bakterijska pjegavost lista šećerne repe (Pseudomonas syringae). Izgled pjega sličan je onome kod gljivičnih bolesti poput cerkospori ili ramularije, no bakterijska pjegavost obično ne uzrokuje značajne štete. Osim ovih bolesti, šećernu repu napadaju i virusne bolesti.
„Bradati“ korijen
Među bolestima šećerne repe, proizvođačima je posebno poznata „rizomanija“. Ova bolest je u prošlosti uzrokovala napuštanje uzgoja pojedinih kultivara, a štete su nerijetko bile vrlo visoke. Osjetljivost na rizomaniju ostaje važan kriterij pri odabiru hibrida šećerne repe, kako u Hrvatskoj, tako i u većem dijelu Europe.
Uzročnik rizomanije je virus nekrotičnog žućenja žila šećerne repe (Beet necrotic yellow vein virus). Ovaj virus se, za razliku od mnogih drugih biljnih virusa, prenosi gljivom koja živi u tlu, što znači da zaraza dolazi „iz tla“. Gljiva koja prenosi virus može se održavati u tlu desetljećima. Zaražene biljke zaostaju u rastu, a njihovi listovi mogu biti svjetliji i izduženi. Najistaknutiji simptom rizomanije, po kojem je bolest i dobila ime, jest „bradatost“ korijena. Na korijenu se nenormalno razvijaju korijenove dlačice, što rezultira „bradastim“ izgledom. Iako ovi simptomi možda nisu uvijek vidljivi, prinos može značajno opasti.
Suvremeni hibridi šećerne repe obično imaju visoku razinu otpornosti prema rizomaniji. Zaštita od bolesti temelji se na neizravnim i izravnim mjerama, pri čemu plodored i izbor parcele igraju ključnu ulogu kao preventivne mjere.
Gotovo svi uzročnici bolesti preživljavaju na biljnim ostacima, a neki se dugo održavaju u tlu. Na parcelama bivših kombinata, gdje je proizvodnja šećerne repe visoko organizirana, redovito se bilježe informacije o „kontaminiranim“ parcelama s repinom nematodom, rizomanijom, žičnjacima ili rizoktonijom. Na takvim parcelama biraju se visoko otporni hibridi ili se provode druge mjere zaštite.
Oplemenjivači su uložili velike napore u razvoj visoko prinosnih hibrida šećerne repe koji su otporni ili tolerantni na najvažnije bolesti. Na tržištu su dostupni hibridi s visokom i stabilnom razinom otpornosti prema rizoktoniji (Rhizoctonia solani), rizomaniji i repinoj nematodi (Heterodera schachtii).
Također, puno je uloženo u razvoj otpornosti prema cerkospori, koja je najštetnija bolest šećerne repe. Iako se visoka otpornost prema cerkospori još ne uspijeva postići, suvremeni hibridi obično imaju gene koji „usporavaju“ i „ublažavaju“ njen razvoj. Neki od tih hibrida provjereni su u našim uvjetima i doista olakšavaju zaštitu.
Međutim, neki hibridi deklarirani kao visoko tolerantni na cerkospore nisu se pokazali takvima u našim proizvodnim uvjetima. Današnja zaštita šećerne repe još uvijek se oslanja na dvije do šest primjena fungicida tijekom vegetacije, ovisno o osjetljivosti hibrida, sezoni i roku vađenja.
Otežavajuća okolnost u suzbijanju cerkospore je rezistentnost (otpornost) gljive uzročnika na fungicide. Rezistentnost je dokumentirana i u Hrvatskoj, što je dovelo do smanjenja učinkovitosti sredstava koja su prvotno bila visoko učinkovita. Trenutno su za suzbijanje cerkospore u Hrvatskoj odobrena sredstva koja sadrže azoksistrobin, bakarne spojeve, difenkonazol, tetrakonazol i sumpor. Krajem 2021. godine odobren je novi fungicid, Spyrale®, koji kombinira fenpropidin i difenkonazol.
U usporedbi s desetak ili dvadeset godina ranije, broj odobrenih fungicida i aktivnih tvari za zaštitu od cerkospore je mali i ograničen. Noviji pristupi kemijskoj zaštiti temelje se na dodavanju bakarnih pripravaka organskim fungicidima, što poboljšava dugotrajnije djelovanje i smanjuje rizik od rezistentnosti.
U posljednje vrijeme, na šećernoj repi primjenjuju se i biološka sredstva, uključujući ojačivače i mikrobiološka gnojiva. S nekima od njih postignuti su dobri rezultati. Prije nekoliko godina službeno je odobren prvi biološki fungicid za suzbijanje pjegavosti lista (cerkospore) u Hrvatskoj, Serenade Aso®, koji sadrži antagonističku bakteriju Bacillus amyloliquefaciens.